Misleći ljudi mijenjaju svijet

„Živimo u vremenu straha – ne samo od rata, nego i od ekološke katastrofe, od strojeva, umjetne inteligencije i neizvjesne budućnosti, koja nam se događa ili se već dogodila, a da toga nismo svjesni“, rekao je na početku 13. Festivala svjetske književnosti njegov programski direktor Seid Serdarević. Više od osamdeset sudionika netom završenog Festivala svjetske književnosti uglavnom se bavilo tim temama, i u svojim knjigama i u razgovorima u trima prostorima Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, gdje je Festival održan po prvi put.

Mjesta suočavanja i susreta

„Uloga književnosti i kulture nije govoriti velike istine niti mije­njati svijet, nego polako mijenjati pojedinca. Književnost zahtijeva pozornog čitatelja, koncentraciju i kontemplaciju – sve ono što ubrzani svijet negira“, naglasio je Serdarević kazavši kako nam književna djela daju mogućnost da o svemu razmišljamo i promišljamo, a samo misleći ljudi, pojedinci nasuprot masi oni su koji mijenjaju svijet. Ta djela i njihovi autori ne mogu ponuditi velike odgovore, ali mogu nam „pomoći nam da zakoračimo iz vlastite perspektive u perspektivu drugoga, da shvatimo zašto netko nešto čini, da se suočimo sa strahovima i pokušamo ih artikulirati.“

Kao i svake godine, uvertira u Festival svjetske književnosti je izložba, a ove su godine to izbor iz portreta književnica i književnika koje je Anto Magzan tijekom godina zabilježio kao fotograf na Festivalu svjetske književnost. Kustosica Leila Topić u predgovoru izložbe piše: „Iako su snimljeni na istom događanju, svaki portret nosi svoj osobni univerzum – oči koje traže objektiv, ruke koje prekriženo odmaraju na prsima, odnosno osmijeh koji otvara prostor za dijalog.”

Na otvaranju Festivala nastupila je Kapka Kassabova, bugarsko-škotska pjesnikinja i prozaistica. U vrlo zanimljivom razgovoru ta dvostruka migrantica istaknula je kako svatko ima svoju priču. „Većina ljudi nema prigodu govoriti o svom životu. Uvijek su me privlačila marginalna mjesta i ljudi, a povijesno gledano, mi s Balkana uvijek smo smatrani periferijom.“ Naglasila je kako za nju nije ništa uzbudljivije od susreta s nekim mjestom licem u lice, ponajviše s Ohridom, odakle je njezina baka. Kassabova istražuje pretke i granice, i fizičke i mentalne, susreće se s boli. „Bol je nevidljivo nasljeđe.“ Roman Anima najnovije je njezino djelo prevedeno na hrvatski. Riječ je o epskom putovanju planinama Pirina tijekom kojega živi s prirodom, upoznaje život pastira. „Pisanje ove knjige za mene je bio masterclass o tome kako biti čovjek. Vjerujem u jedinstvo i samo da će smislen susret s drugim živim bićima, ljudima i životinjama promijeniti naš život na bolje.“ 

Jedan od programa Iz prve ruke donio je zanimljivo druženje s Monikom Herceg i Damirom Karakašom koji su čitali dijelove iz svojih još neobjavljenih romana. U programu Razotkrivanje prvi je nastupio Jurica Pavičić s romanom Usta puna mora, dakako, kriminalističkim trilerom, u kojem Goran Najev, umirovljeni novinar, otkriva zaboravljene i mračne tajne. Svaki je Pavičićev roman pomalo i društvena kronika, kako bi autor kazao, književna rekapitulacija stvarnosti, pa tako i ovaj.

Čitatelji su mogli razgovarati s piscima
na Kavi s autorom. Ekipa Vijenca susrela se s Karl-Markusom Gaußom

Lidija Dimkovska, makedonska književnica i prevoditeljica, koja živi u Sloveniji, predstavila je roman Jedinstveni matični broj. Kroz sudbinu jedne obitelji Dimkovska preispituje jednu od sudbinskih situacija, karakterističnih za naše vrijeme, situaciju egzila. „Moramo biti solidarni s izbjeglicama i onima koji se nisu pronašli jer to je stanje do smrti“, kazala je.

Razotkrivanja i raskrinkavanja

Rusku tradiciju samizdata oživio je ruski pisac koji živi u Njemačkoj, Sergej Labedev. Kaže, zahvaljujući online izdanjima i ruski čitatelji mogu saznati što pišu ruski pisci u egzilu. „Sve više ljudi smatra moj glas važnim“, govori Lebedev, pisac izrazite hrabrosti koji kaže kako je ruskim piscima nelagodno zbog ruske agresije na Ukrajinu. Njegov je savjet – ne treba se ispričavati, nego prihvatiti odgovornost. Itekako je društveno aktivan, posebno surađuje s Ukrajincima koji su mu dopustili pristup arhivi tajne službe. Lebedev je godinama sudjelovao u geološkim ekspedicijama koje su otkrile da su Sovjeti poslije Drugog svjetskog rata betonom zalijevali mjesta stradanja Židova od nacističke ruke. Od te pretpovijesti rata krenuo je u novom, odvažnom i slojevitom romanu Bijela dama, u kojem raskrinkava lice ruskog totalitarizma. Zlo ispod zemlje i zlo iznad zemlje, kaže Lebedev.

Povratak Josipa Filipovića novi je roman Josipa Mlakića, koji, primije­ćeno je, ima u naslovu isti broj slogova kao Krležin Povratak Filipa Latinovicha. I sam Mlakić priznaje pomalo krležijansku temu. U Povratku se ponovno bavi ratom i donosi snažnu antiratnu priču, s mnogo književnih i izvanknjiževnih referenci. Kod Mlakića je obvezan i blagi humor, izbrušen stil, nema nijedne suvišne riječi. I ovo druženje, u kojem je bilo govora o Andriću, o današnjem položaju Hrvata u BiH te o blagu koje čuvaju franjevački samostani, pokazalo je kako zagrebačka publika voli tog plodnoga autora.

Veliko gledalište HNK bilo je popunjeno do posljednjeg mjesta kada je nastupao Miljenko Jergović. Predstavio je novi roman 1983. Romaneskni manevri u kojem se vraća u Sarajevo, kroz 33 priče (broj Isusovih godina), rekonstruira jednu godinu kroz oči mladića, suočenoga sa strahom od odlaska u vojsku. A ni 10 godina kasnije nastupit će suočavanje s ratom. Kako je zgodno primijetio promotor Boris Miljković, Jergović je objasnio da su njegove priče „sve fikcija, stvarne priče, iza kojih isključivo stoji fikcionalna ambicija da se ispriča priča koja će biti uvjerljiva na način romana, u kojem je sve fikcionalno i izmišljeno, ali tako da izgleda da je stvarno.“ Jergović iz kolektivne, a posebno osobne memorije, iznosi sjećanja na neke događaje koji su manje ili više oblikovali epohu, ne nužno politički, iako se spominju i političke osobe. Smrt Aleksandra Rankovića, ubojstvo Stjepana Đurekovića, ali i čudan splet okolnosti u kojem je košarkaškom klubu Šibenka ukradeno prvenstvo, Olimpijske igre u Sarajevu… Izniman roman o jednoj godini. Publika je srdačnim i dugotrajnim pljeskom pozdravila Jergovićevu knjigu i nastup.

Karl-Markus Gauß na tribini Razotkrivanje predstavio je novu zbirku minijatura Kameni brod: mjesta i snovi. U ovoj zbirci tumara gradovima i gradićima u kojima se događaju čudesno obične stvari, gdje se pobuđenom zalihom znanja i mudrosti te razigranom maštom stvaraju veze između suptilno uočenih detalja, donoseći trenutke sreće ovom nesvakidašnjem putniku i njegovu čitatelju. No na tim se mjestima sanjaju i snovi koji mijenjaju život. Za Vijenac je s ­Gaußom razgovarao Sven Kezele, a intervju čitajte u sljedećem broju.

Posjetitelji Festivala imali su mogućnost u sklopu programa Pisac i njegov čitatelj upoznati se s novim romanom Ivane Sajko koja već godinama živi u Njemačkoj.

U Dvostrukim portretima predstavile su se Laura Imal Messina i Kristina Gavran. 

Razotkrivanje sa španjolskim piscem Fernandom Aramburuom vodio  je Roman Simić / Snimio Anto Magzan / FSK

Još jedna hrvatska autorica koja živi u Njemačkoj, Alida Bremer, predstavila je svoj roman napisan na njemačkom pa preveden na hrvatski Tesla ili zatvaranje krugova. U nadahnutom izlaganju, autorica je rekla kako je „Tesla u romanu poput sunca oko kojeg se sve okreće, o kojem svi govore i oko kojeg se događaju različite stvari.“ To je roman o geniju i njegovu teškom životu, ali i o prijateljstvu s mladim obožavateljem Antom Matijacom i o dramatičnoj slici Europe 20. stoljeća.

Zanimanje publike pobudio je Feđa Štukan, bosanskohercegovački kazališni, televizijski i filmski glumac. Predstavio je roman Blank o svom ovisničkom životu. „Knjigu treba lišiti bilo kakvih opisa, samo najšturije prepričati događaj kako sam ga vidio. Ja se sjećam čitavog svog misaonog procesa, no rješavajući se emocija i opisa situacija, dobio sam to da ljudi kad čitaju Blank koriste svoju emociju“, rekao je Štukan. Zanimljiv i duhovit bio je afirmirani pisac Almin Kaplan, koji živi u malom bosanskohercegovačkom selu. U romanu Mali otac pokazuje kako dobru književnost ne čini ni odabir teme ni mjesto u kojem pisac živi.

Proslavljena makedonska spisateljica Rumena Bužarovska, dobra poznanica hrvatskih ljubitelja književnosti, još je jednom oduševila. Njezin roman Toni pun je smijeha i gorčine, a u njemu svatko može prepoznati dijelove svog života.

Na Festivalu je također bilo riječi o poeziji, prevođenju i književnim sudbinama klasika, npr. Josipa Bog­nera, Boba Dylana, Antonija Machada.

Nasljeđe i identitet u fragmentiranom svijetu

Čitatelje je možda najviše zainteresiralo Razotkrivanje sa španjolskim piscem Fernandom Aramburuom koje je izvrsno vodio urednik, pisac i hispanist Roman Simić. Hrvatski čitatelji već su se susreli s velikim, i opsegom i temom, romanima Patria i Čiope. Sada je pred nama novi roman Dječak (sva tri prevela je Željka Somun). Autor kaže kako je uloga pisca oteti tragedije zaboravu. A u romanu je riječ o pogibiji dječaka, jedne od pedesetak žrtva eksplozije plina u španjolskom gradu Ortuelli. Iako je radnja smještena unutar stvarnog događaja, ona priča o izmišljenim ljudima. U romanu su i poglavlja u kojima progovara sam tekst. „Ta tehnika osmišljena je tako da romanu pruži narativnu supstanciju, ali i da intervenira u način pripovijedanja te da priči podari neku vrstu jedinstvene osobnosti“, kaže Aramburu. Naglašava etičku komponentu pisanja o takvom događaju i iznimno poštovanje prema svakom biću koje je nekoga izgubilo, osobito dijete. Kako je moguće ispripovijedati tu bol, a ne zapasti u patetiku. Aramburu pokazuje kako. Kaže da ne polazi od povijesti, već od likova, dakle, obrnuto od autora povijesnih romana. Mnogi se slažu da je nakon sjajnih romana koje je prethodno napisao Dječak njegovo remek-djelo.

Finska književnica Sofi Oksanen govorila je o seksualnom nasilju kojim se uništava zajednica, a na takvo se nasilje može gledati kao na biološko oružje jer se iz njega rađaju djeca. S voditeljicom Barbarom Matejčić razgovarala je i o knjizi Istom rijekom dvaput: Putinov rat protiv žena, u kojoj se autorica bavi ruskim režimom kao globalnom prijetnjom. 

Festival je zaključila sjajna marokansko-francuska književnica Leïla Slimani. Njezine žene propituju nasljeđe, identitet i mjesto u fragmentiranom svijetu. U romanu Ponijet ću vatru, završetku trilogije U zemlji drugih, stvara obiteljsku fresku, ali i sliku svijeta koji se mijenja i iznova tone u nerazumije­vanje i optuživanje. Naglašava kako je imigracija velika bol, a asimilacija nije jednostavan problem.

Svi spomenuti programi i autori tek su dio festivalskih zbivanja, a učinili su mnogo za knjigu i za razumijevanje različitosti. Velik je to kompliment i poticaj organizatorima Festivala svjetske književnosti.